Vreme je za promenu

Volim da radim na sebi; da se poboljšavam; da prevazilazim sopstvena ograničenja; da otkrivam nove kutke u sebi. Zbog toga mi nije strano iščitavanje knjiga, članaka i blogova na temu ličnog rasta. Međutim, već nekoliko godina, tačnije od kad sam postala roditelj, teško mi je da se pridržavam ičega što pročitam. Ne osećam da sam u dosluhu sa onim što tamo piše. Jer, prvo i osnovno, svuda se navodi san. Odmor. Ha ha ha! Koji san, koji odmor? Već tri i po godine, koliko je prošlo od mog prvog porođaja, nisam prespavala noć u cugu. Kako onda da ustanem srećna i nasmešim se novom danu kad sam mrzovoljna što me neko tera da se pridignem iz kreveta? A još i ako je 6 ujutru, što se neretko dešava… Uf!

Dugo, baš dugo sam išla kroz dan sa nekom maglom u glavi, i taman kad sam imala utisak da sam je malo odagnala, opet sam zatrudnela.

Neizmerna sreća naravno, ali su se sav onaj umor i iscrpljenost duplirali. Ja imam puno ideja, ambicija, neostvarenih želja i ciljeva, i skoro nimalo vremena da ih ostvarim. Sada sam rastrzana, pogubljena, zaboravna. I jedan deo mene je konstantno demoralisan, nemotivisan, depresivan.

A zašto pišem sve ovo? Zato što sam tek jutros shvatila da je možda vreme da prestanem da čitam te knjige i tekstove koji se odnose na samo-poboljšanje, jer ni jedan od njih nije pisan za mame, odnosno mame koje imaju malu decu. U najboljem slučaju, treba da pronađem takvu literaru. Svi tekstovi koje sam ikad pročitala na temu ličnog rasta u svom fokusu imaju individuu koja sve to može da dostigne i priušti vrlo lako. Nigde još nisam čitala kako zadržati smirenost i biti najbolja verzija sebe u momentima kada i ti i tvog partner jedva stojite na nogama od iscrpljenosti, kad su vam oči jedva otvorene. E, čim otkrijem, javljam.

Snaga uma

15. septembar, drugi carski. Budim se iz anestezije i celo telo mi je u šoku, kao da me je iz najlepšeg blaženstva neko bacio u  vodu punu leda.

Osećam. Hladno mi je! Grozno mi je! Boli me!

“Jaoooooooooo!” urličem neobuzdano.

Nikada pre nisam reagovala tako iskonski, tako detinje, bez i trunke suzdržavanja.

Već sledećeg momenta se sabiram. Od razbežanih fragmenata razum se sklapa u smislenu celinu, i počinjem da shvatam gde sam i šta se upravo desilo. Čujem glas koji kaže: “Beba je dobro.” Ne mogu sada da mislim o tome. Sad mi je važno samo da ova agonija prestane.

Otvaram oči. Guraju krevet na kom ležim niz hodnik. Naslonjena na vrata sale je anesteziolog. Prepoznajem je uprkos tome što sam je do tad videla isključivo sa maskom na licu. Nasmešim joj se toplo. “E tako je već bolje,” uzvraća osmeh.

Odvoze me na intenzivnu, i sestre užurbano rade ono što im je posao: govore mi koji deo tela da podignem, oblače mi spavaćicu, pokrivaju me, kače infuziju, drogiraju. Bol, neizreciv bol je i dalje sveprisutan, i biće tu još neko vreme dok trodon ne počne da deluje. Do tada, stežem vilicu, najjače što mogu, dok  mi se ne učini da će gornji zubi smrskati donje. Bol će se smanjiti, govorim sebi. Izdrži! Naređujem mozgu da zanemari fizičke senzacije koliko god može. Pakujem bol u jednu kutiju, stranicu po stranicu, polako, spretno, tako da nema rupica. Stavljam poklopac i kutiju pomeram taman toliko da se oslobodi mesto da ostatak mene može da prođe i stupi na scenu. Iako je i dalje tu, bol više ne vlada mojim bićem, mojim ponašanjem, mojim doživljajem stvarnosti. Ja vladam njim!

Ubrzo mi donose torbu sa stvarima i zamolim sestru da mi doda mobilni telefon. Prvo zovem Marka. Glas mi je hrapav zbog intubiranosti tokom anestezije. Zatim zovem Minju, doktorku koja me je operisala odnosno porodila.

“Ti već možeš da pričaš?!” Ona je u šoku što čuje moj glas. “Pa ti si stvarno…” ne dovršava rečenicu, ali ton govori sve.

5 i po meseci kasnije i dalje razmišljam o ovome, o momentu kad sam uspela da se izdignem iznad sebe, potpuno fascinirana snagom koju poseduje um. Pitam se pitam, šta li je sve onda moguće postići kada se čovek tako jasno usresredi?

Otrov u “organskoj” kašici za bebe!

Već znate da nemam običaj da gledam vesti, ali, srećom, Marko voli da ih pogleda povremeno, pa uz njega čujem ponešto i ja. Večeras javiše  da je u HIPP pirinčanoj kašici pronađen povećan nivo arsena, i da je povučena iz prodaje.

Saopštenje Ministarstva zdravlja

Osim što me je šokirala sama vest, jer upravo smo u procesu uvođenja čvrste hrane Strahinji, naljutila me je televizija koja je to objavila, jer niti su rekli o kojoj kašici je reč (to sam saznala naknadno na nekom sajtu), a pri tom su pokazivali slike kašica u tegli, koje nemaju veze sa onom koja je povučena. Dugo nisam videla tako neodgovorno, nonšalantno izveštavanje na temu nečeg što je od izuzetne važnosti. Ne, njima su preči Vučić, Haradinaj i ostala bagra od budućeg naraštaja.

Ovo su podaci o kašici koja ima povećan nivo arsena.

„HIPP Bio Instant kašica – pirinčane pahuljice“, 20g neto, lot: 6001791, izvoznika HIPP GmbH & Co. Export KG Austrija

Kako se uopšte takve stvari dese, provuku? Kako uopšte ova kašica može da nosi naziv BIO, kad sadrži pesticide? Kako to može da bude kaša od ORGANSKIH žitarica? Ne mogu to da razumem, stvarno. Postoje sigurno i zagovornici onih teorija koje tvrde da ovo neko namerno radi. Ja nisam jedna od njih, jer ne mogu da poverujem i ne želim da poverujem da neko može da bude toliko okrutan.

Naravno, niko ne garantuje da u onim drugim kašicama nema nekakvih štetnih materija. Svakako ovo nije ni prvi ni poslednji put da se nešto ovakvo dešava. Zbog svega toga nemam čak ni volje da se ljutim, nerviram, da budem tužna. Mogu samo da se zahvalim što nisam kupila baš tu kašicu pre nekoliko dana, jer u suštini, u ovakvim situacijama nam je u potpunosti oduzeta kontrola, pa nema smisla (previše) šizeti.

Unreal Expectations – Part 1

Societies in which I’ve lived, which are located on the Western hemisphere, put various different pressures and unreal expectations on an individual. Today, I am going to talk about breastfeeding, as that has been the issue with which I’ve had to deal these past few years. Everyone – from hospital staff, parents, friends, relatives and even neighbours, seems to have very strong opinions when it comes to breastfeeding often shaming a mother, pointing out that she must be doing something wrong, if she is not using this method of feeding exclusively. However, not one of these can offer USEFUL advice on how to tackle this; how to get your milk flowing, how to get the baby to properly latch on, how to produce enough milk. A mother is usually left to her own devices, and I personally went to the hell and back with my first baby. I was told that he should only feed every 3 hours. When I asked what to do if he cries in between, asking to nurse, the answer I got was to not let him. NOT LET HIM?? Seriously? How the fuck do you NOT let a baby eat when he wants? Back then, I was convinced that it was me who was doing something wrong, that I clearly didn’t have enough milk if it couldn’t keep him satisfied for at least 2.5 hours, but now I understand that the approach itself was wrong. Of course, I never NOT LET my baby not eat. I don’t even know how one would do that? What sort of an idiotic, misinformed advice was that? I have to say that I was given advice by the people I trusted: the pediatrician, the retired pediatric nurse (that’s the person who takes care of newborns at the labour ward), and my cousin who was able to do this with her babies. I don’t blame my cousin. Our approaches to parenting are different in essence, as she is more of a militant type in that way. Also, what’s more important, her babies were different, not actually asking to nurse as often. This is a very good example of how one thing will not work for everyone.

I also have to stress that this sort of idea that baby should feed only every 3 hours can be found everywhere, especially in literature, including the famous The What To Expect books. Both, dedicated to Expecting and the Baby’s First Year, are utter crap books, which filled me with anxiety, rather than answer my doubts.

Additionally, while I was still pregnant, I attended the so called Maternity School at my local Health center. The classes were designed to prepare us for labour – and this part was excellent – but the nurses also talked about the post natal period, and taking care of the newborn. Very little was said on the subject of breastfeeding, except for the fact that the baby should be fed every 3 hours.

When my little one was finally born, I didn’t know what the fuck I was doing. I’d let him nurse, then I’d express, as I was instructed (both to prevent a clog, and to make sure more milk was made), but then the baby would be hungry again like half an hour or 45 minutes later, and I didn’t have enough milk to give him (duh!). So I would heat up the expressed milk and give him that, but I would also give him formula from time to time, because I was convinced that I wasn’t producing enough milk. It was a terrible mess in the end, one that nearly made me lose my mind. All the while I berated myself for being a failure as a mother for giving into the baby’s urges to eat, for failing to prevent him from having them, and especially for giving him formula. Ridiculous, I know! That’s why before my second baby was born I decided to turn to friends and relatives whom I knew had taken a different approach to breastfeeding – feeding on demand, without expressing themselves (and without feeling guilty about doing this). I am immensely grateful to them. It’s because of their insight and advice that I am still able to breastfeed my five month old son. This time around I didn’t let anyone influence me with uninvited opinions, because I firmly believed that what I was doing was right. And that’s what it all comes down to – finding what parenting approach works for us individually, and for our babies. Being a mother of a small baby is hard enough without the whole wide world ganging up on you to point out all the things you are doing wrong. In the end, if the baby is happy, you aren’t really doing anything wrong.

I wish parenting schools talked more about this, because honestly, every friend I talked to has had a very similar experience to mine – not being prepared for the super important, immensely difficult task called breastfeeding. It’s possible to find some information on this on the web, but you have to know what you are looking for, which is a paradox in itself. For example, I hadn’t even heard of La Leche League movement (the milk league) until a friend told me about it. I personally suggest that all moms to be who want to breastfeed check out their website and find local support (I only discovered this too a couple of months ago), as their approach to feeding babies is much more up to date and realistic than anything else I had ever come across. Of course, it might not work for everyone, and that’s okay too.

Koliko ćelija ima mozak jedne mame?

Nakon što sam se porodila drugi put, moja cimerka je bila naizgled tiha, mirna prvorotka. Sa sobom je u porodilište bila ponela knjigu, i iako smo u sobi imali televizor, nju nije interesovalo da ga gleda. Kasnije sam, u stvari, shvatila da je nisu zanimale serije ni filmovi uz koje sam ja prekraćivala vreme, već je zapravo bila osoba koja predano prati vesti i politička zbivanja, za šta ja već odavno ne hajem previše. Da napomenem, ona se porodila prirodno, ja carski. To je bitno zbog toga što carski rez je prava operacija nakon koje je potreban duži oporavak. Da ne pominjem sad koju količinu narkotika ti strpaju u sistem od momenta kad te uvezu u salu do momenta kad izađeš iz bolnice.

Elem, u nekom momentu, dok smo razgovarale o nečemu, ja zabagujem i izgovorim nešto tipa kako mi je mozak posle dve godine majčinstva potpuno trokirao. A moja cimerka me je iznenadila komentarom: “Ma sigurno nije od ovih serija koje gledaš!” To je, naravno, bilo izgovoreno sarkastično.

Čudno je šta čovek sve upamti. Nisam joj ništa odgovorila, verovatno sam se samo nasmejala, misleći u sebi Kašće ti se samo, vrlo uskoro. Jer, ko nije iskusio šta znači buđenje na svaki sat, vilenjenje noću dok cela zgrada spava, nunanje, pravljenje mleka, i nespavanje (da li sam to već pomenula?), njoj ne vredi ni objašnjavati. Ni ja, pre nego što sam rodila Vlastimira, nisam mogla u potpunosti da razumem šta tačno znači postati majka. Nisam mogla da pojmim da dugo dugo neću moći da pogledam jedan film u celosti sem ako decu ne uvalim nekom i odem u bioskop. A nije mi ni padalo na pamet da ću ja, za koju rođena majka kaže da pamti ko slonče, početi da zaboravljam, ne samo datume i imena, već i događaje. A tzv attention span mi je spao na nivo jednog vrapca. I što je najgore od svega, počela sam učestalo da koristim fraze na engleskom jer mi je jednostavno to postalo mnogo lakše nego da pokušavam da dokučim kako beše na srpskom, i da li se to kod nas uopšte tako i kaže.

E, samo iz morbidne radoznalosti bih volela sad nakon 5 meseci da vidim šta moja cimerka radi, kako se snalazi u svojoj novoj ulozi. Da li je i ona gledala sve žive i nežive gluposti na Foxovim kanalima dok je uspostavljala laktaciju i dojila maltene 24h bez prestanka prvih par nedelja? U stvari, kad malo bolje razmislim, sigurno je gledala neki od onih kanala na kojem non stop idu vesti. A i to je u, današnje vreme, zabava. Ok, postoji verovatnoća da neke mame male dece imaju sve ž moždane ćelije na broju, ali… pih, jebem li ga, ne mogu da se setim šta sam sad htela da napišem u nastavku ove rečenice. Al odistinski!

Znam da bi ovaj tekst mogao mnogo bolje da izgleda, ali iskreno nemam snage da se vraćam na početak i da ga peglam. To vam je što vam je narode. Odo` ja sad da gledam jednu od najboljih serija za postporođajni mozak This Is Us.

A da, umalo da zaboravim da kažem da moja cimerka ipak nije imala mozak da čita knjigu. Uzimala je nekoliko puta, ali je uvek posle par minuta spuštala na natkasnu pored kreveta. Ovo ne kažem maliciozno, ni zarad neke osude, nego iz dva razloga:

Prvo, možda nekog interesuje;

Drugo, često ljudi zaista nisu spremni na stvari koje ih snalaze u životu, iako misle da jesu. Eto, ipak izvukoh neku mudrost na kraju svega.